postindustrijsko društvo, pojam kojim se označavaju društvene promjene obilježene sve intenzivnijom i širom upotrebom informacija i znanja; prijelaz iz industrijskoga društva, zasnovanoga na strojnoj i tvorničkoj proizvodnji materijalnih dobara, u društvo u kojem je temelj proizvodnoga sustava informacija. Tvornički rad i proizvodnju dobara, glavne oblike ekonomske djelatnosti u industrijskom društvu, sve više zamjenjuju djelatnosti vezane uz raznovrsne usluge. Posljedica je toga porast broja uslužnih zanimanja na štetu zanimanja u proizvodnji materijalnih dobara; sve je veći broj tzv. bijelih ovratnika, odn. nemanualnih radnika koji obavljaju stručne i tehničke poslove i koji su specijalizirani za proizvodnju informacija i znanja. Proizvodnja i kontrola kodificiranoga znanja kao sustavne i koordinirane informacije postaje glavnim strategijskim resursom o kojem ovisi društvo. Pojedinci koji se bave stvaranjem i distribucijom toga resursa (znanstvenici, računalni stručnjaci, ekonomisti, inženjeri i drugi stručnjaci) sve više pripadaju vodećim društvenim skupinama, zamjenjujući industrijalce i poduzetnike »staroga« (industrijskoga) sustava. U klasnoj strukturi društva, dakle, premoć pripada pojedincima u stručnim i tehničkim zanimanjima koji tvore novu klasu. U svim područjima, ekonomskom, političkom i socijalnom, nove intelektualne tehnologije i nova intelektualna klasa bitno utječu na donošenje odluka. Na razini kulture ta se promjena očituje kao pomak od »radne etike« prema naglašavanju slobodnijega i zadovoljstvom ispunjenijega životnog stila. Radna disciplina karakteristična za industrijalizam u postindustrijskom se sustavu ublažava te su ljudi slobodniji za inovacije, i u području svojega rada i u privatnom životu. Promjene označene pojmom postindustrijskoga društva prvi je zapazio i teorijski obrazložio američki sociolog D. Bell (Nadolazak postindustrijskoga društva, 1973), a znatne priloge razumijevanju problema dali su A. Toffler, J. K. Galbraith i A. Touraine.
